Starac
je bio toliko dugo na svijetu da se više nije sjećao ni svoga
imena. Bradu i kosu vjekovima nije strigao te su ga bijeli
pramovi kao plašt pokrivali sve do gležnja. Pamtio je samo da mu
je još u mladosti neko svjetlosno biće proreklo kako neće
umrijeti dok ne ugleda svemoćnoga kralja svega svijeta.
- A kako
ću ga prepoznati? - zabrinuto je tada pitao.
Biće se samo osmjehnulo, reklo "Srcem" i nestalo. Čežnja da
upozna svemoćnoga kralja nosila je starca kroz stoljeća.
Godinama je neumorno kovao ploču od zlata, koja je predstavljala
more, potom je u nju ugrađivao modre, žute i zelene dragulje
kako bi prikazao kopno. Bio je to cijeli, u njegovo doba
poznati, svijet. Dragocjenu ploču naumio je darovati kralju.
Sakrio ju je u dno špilje u kojoj je stanovao još od onog
susreta sa svjetlosnim bićem. Bila je poduboka usjeklina u
litici na kojoj se bjelasao gradić Betlehem. Ljeti ugodna zbog
hladovitosti, zimi dobar zaklon od vjetrova, što su brijali
judejskim brdinama.
Silno se obradovao starac kad je jednoga proljeća čuo od pastira
za moćnoga kralja Davida, čija su stada oni napasali po livadama
pod liticom. On je sjedinio Sjever i Jug, s divljenjem su
govorili i starac se ponadao da je kucnuo čas ispunjenja njegove
želje. Iz skrovišta je izvukao zlatnu zemljinu ploču, umotao je
u plašt i pošao u kraljeve dvore. Ali kad je mladom kralju
položio ploču u ruke, odjeknuo je glas: -Ovo je onaj koji je
siromahu oteo jedinu ovčicu, premda posjeduje stada.
Kralj je odbacio ploču kao da je vreli krumpir i, kriknuvši
"Oprosti mi, Gospodine!", pao ničice. Ploča se odsklizala po
ulaštenom podu i propala kroz nekakav otvor. Žalostan zbog
gubitka dragocjenog dara starac je otišao s kraljeva dvora. O,
koliko je bio sretan, ali i začuđen kad je u dnu svoje špilje
otkrio ploču.
Prohujalo je nekoliko vjekova. A onda je starac, i opet od
pastira, čuo za moćnoga kralja Nabukodonozora. Izvukao je iz
skrovišta ploču od zlata i dragulja pa se uputio u Babilon.
Kralj je bio naočita pojava i starac se poveselio da je kucnuo
žuđeni čas. No čim je položio ploču na kraljeve ruke, začuo je
glas: - Ovo je onaj koji je moj narod zasužnjio.
Kralj je smjesta bacio ploču i ona je kliznula niza stube.
Starac ju je tražio, ali je nije našao. A kad se vratio u svoju
špilju i zavirio u skrovište, srce mu je zadrhtalo. Ploča je
bila tu.
Minulo je još nekoliko vjekova dok je starac čuo od pastira kako
će te zime biti gužva u gradu kad u nj navale svi rođeni
Betlehemci. Jer moćni je car August zapovjedio da se popiše
stanovnišvo. I svatko ima poći u mjesto svog rođenja.
Taj mora da je pravi! Ta, car je moćniji od kralja, mislio je
starac pa krenuo u Rim. Ali čim je caru na ruke položio
dragocjenu ploču, odjeknuo je glas: - Ovo je onaj čiji će
namjesnik Herod pobiti nevinu dječicu.
Kao da je žeravica car je odbacio ploču i ona se odsklizala po
mramornom podu. Starac se nije potrudio uzeti je. Bio je strašno
razočaran. Vjekovima je tragao za pravim moćnikom, a našao
kradljivca, potom porobljivača i na kraju ubojicu. Pokunjen
vratio se u svoju špilju. Nije ni pogledao u skrovište. Bilo mu
je svejedno je li ploča ondje ili nije. Osjećao se beskrajno
umornim. Sklupčao se na golu tlu i usnuo.
Špiljom se odjednom razlilo rumeno svjetlo. Dolazilo je iz repa
neobične zvijezde što se spustila na strop špilje, posred koje
se na slamici praćakalo novorođenče. Nada nj se nadvili ljupka
žena i brižan muškarac. Krupnooki vol i dugouhi magarčić
ispuhivali u djetešce svoj topli dah. Trljajući još snene oči
starac se pitao sanja li ili je budan. Uštipnuo se za obraz.
Zaboljelo je. Znači da sam budan, zaključio je, ustao i prikučio
se djetetu. Bilo je golo. Pogledalo ga je očima u kojima kao da
se ogledala ona sjajna zvijezda. Sitnom šačicom dohvatilo je
jedan pramičak njegove bijele brade i osmjehnulo se. Srce se
starcu raširilo od miline pa stegnulo od tuge. Siromasi. Nemaju
čime ni omotati to malo tijelo. Odjednom mu ploča padne na um.
Zlato i dragulji. Kad bi im to dao, djetešce bi dobilo sve što
treba. Ta, kralja dostojna bogata poklona ionako nije pronašao,
pa što ne bi onda obdario siromaha u potrebi! Samo da se ploča
vratila u skrovište, žarko je poželio pa kao kakav mladac
pojurio u dno špilje. Ploča je bila ondje. Ozarena lica vratio
se i položio je na male djetetove grudi. Zapucketala je pa
zaiskrila pa planula i zlatnocrveni jezičci veselo su zapalucali.
Nekoliko časaka vatra se žarila, a onda utrnula. Na nježnoj
djetetovoj koži ostala je samo hrpica prašine.
I
starcu sine: napokon sam našao uistinu moćnoga kralja. Ta, pred
njim zemlja je običan prah. On nebom vlada. I starac klekne pa
mladoj majci poljubi rub haljine.
-Sad mogu mirno umrijeti - šapne.
Toga trena špiljom odjekne čaroban pjev. Rojevi treperavih
prozirnih bića okruže starca pa ga na krilima ponesu u
ozvjezdano nebo.